Amel Ćurić

Ponosni na domovinu Amel Ćurić 

Kad nas jednom svi na miru ostave, kad nam ćap na zastavu postave, žute dunje kad nam himna zasvira, eh što će nam lijepo biti komšija. BiH volim jer to aljda nekako ide sa tvojim rođenjem, ono si gdje se rodiš i vezan si za tu zemlju kao za svoju majku. Meni je apsurdno pitanje kad se postavi „zasto se voli svoja domovina?“ – domovina mora da se voli. Nigdje ne postoji da se u 100 metara mogu pronaći pravoslavna crkva, katoliča cerkva, sinagoga i dzamija i da sve nekako dišu zajedno u isto vrijeme. To sve čini Bosnu čini originalnom i posebnom i nas možda i najboljim ljudima. Čovjek nekad pozeli da ode odavdje ali nekako i kad se ode, ja recimo kad odem ja bukvalno u roku od dva dana zelim da se vratim nazad. Zelim da se vratim puno vise nego sto zelim da odem. Ta ljubav je neopisiva, ja jednostavno drhtim na spomen naše reprezentacije u bilo kojem sporta, bilo koji uspjeh bilo kojeg naseg pisca, sportiste, muzičara, pa i onog koji je rođen ovdje a nastupa za drugu zemlju. Uvijek smo više cijenili druge a najmanje sebe i svoju zemlju. Nekkao smo uvijek izvozili dušu okolini, a možemo slobodno reći da smo jedni od najboljih muzičara, pisaca, sportista, autora, slikara, ne samo u regionu nego u Evropi i svijetu. To je ono što nas čini originalnima, pa i ti naši nadrealisti kojih nigdje nema na planeti zemlji. Uvijek nas gledaju baš onako kako ja zamišljam da mi jesmo – originalni, bilo to pozitivno ili negativno, uvijek nas gledaju raskolačenih očiju i dive nam se, čude nam se. Uvijek je ta ljubav pobjeđivala, i dan danas, nakon svih tih ratova, ljudi idalje žive zajedno, vole se, druže se i posluju. Mislim da će uvijek na našim prostorima da pobjedi ljubav naspram te nesretne mržnje. Kada se spomene ova zemlja mala, onda se i za malo može reći mašala.